glasnik hrvatske kulturne zajednice - ogranka matice hrvatske u wiesbadenu

DAS WORT - MITTEILUNGSLBLATT DER KROATISCHEN KULTURGEMEINSCHAFT


Svako dijete ima svoje drugačije djetinjstvo, ali djeca koja dožive rat imaju identično – to je djetinjstvo u kojem moraju odrasti, u kojem se moraju prestati igrati, u kojem moraju u samo jednom trenu postati odrasli ljudi jer im neki zločesti ljudi oduzimaju pravo na igru.



Bojana Meandžija:

Trči! Ne čekaj me…

Dječji roman koji govori o bilo kojem ratu na svijetu, o izgubljenim godinama, o neproživljenoj mladosti, o obitelji, ljubavi, žrtvama

Alfa, Zagreb, 2015.

 Trči! Ne čekaj me… je romansirana priča djetinjstvu u atomskom skloništu svoje zgrade je realan i dokumentaristički prikaz odrastanja u ratno vrijeme, sa stvarnim živim ljudima koji griješe, koji se boje, koji se pitaju, koji nemaju odgovore…

O ratovima i raspadu jednog društva, rastakanju jedne državne zajednice, čini se kao da je već sve napisano. Nacionalno i ideološki obojane priče u kojima, ovisno o tome tko ih piše, uloge se nužno dijele na „nas“ i „njih“, na dobre i loše ispunjavaju police knjižnica. Ne nisu one sve jednake niti jednako dobre, U njima,  ne malo autora pokušava objasniti neki dublji smisao nečeg što je zapravo besmisleno i neobjašnjivo, samo po sebi. Zato je ova knjiga  drugačija, a posebno kad je u pitanju književnost za djecu, onda na takav naslov svakako treba obratiti pažnju. Roman Trči! Ne čekaj me…,  predstavlja promjenu paradigme koju je postavila Ivana Brlić-Mažuranić prije ravno sto godina, usred jednog – isto tako stravičnog rata.  Pričama iz davnina pokušava autorica Brlić-Mažuranić, a u duhu svog vremena objasniti djeci kako postoji nužna borba dobra i zla u kojoj dobro neminovno pobjeđuje.

Bojana Meandžija, govori o toj istoj dilemi, ali iz perspektive jednog djeteta koje ne razumije što se događa oko njega. Riječ je o autobiografskom romanu djevojčice– tada trinaestogodišnje Karlovčanke koja je dio dnevnika koji su se našli u romanu, zapisivala u prvim ratnim danima u vlažnom podrumu na drvenim letvicama drvarnice u svojoj zgradi, gdje se i danas mogu vidjeti.

Posebnost njene priče  leži u činjenici da, iako je nastao na osnovu sjećanja mlade osobe, autorica niti u jednom trenutku ne pada u zamku osuđivanja neke od strana, niti na jednom mjestu ne priča o Nama i Njima, već isključivo želi živjeti svoj mladi život, zabavljati se, slušati glazbu, družiti se, zaljubljivati se, pa čak ići i u školu, baš kako to rade njeni vršnjaci diljem svijeta.

Roman počinje u ljeto 1991. kad Bojana zajedno s mlađom sestrom Marijom odlazi baki u karlovačko predgrađe, gdje svake godine provodi ljetne praznike, ne sluteći kako će to biti posljednja epizoda sretnog djetinjstva. Već za nekoliko tjedana Turanj će postati granica između dva svijeta i mjesto koje će pretrpjeti najteža ratna razaranja. I dok ljeto polako prolazi, čini se kako je sve drugačije nego ranijih godina, a školski praznici umjesto odmora i razbibrige donose slutnju, nemir i strah. A kad se jednog dana začuje prva pucnjava, na ulicama pojave tenkovi, a nedugo zatim začuje i zvuk sirene za opću opasnost , život Bojane, njene obitelji i sugrađana zauvijek će se promijeniti.

 Na samom kraju, kad nakon četiri godine dolazi na mjesto gdje je provela tolika bezbrižna ljeta u igri i društvu voljene bake i djeda, ali osim zarasle ruševine tamo se nalazi ničim nadoknadiva praznina.

 Bojana Meandžija niti u tom trenutku gubitka dijela vlastite povijesti ne poziva na osvetu ili mržnju, već se odlučuje vratiti svojoj mladosti, onome što se ne smije napustiti ma koliko nas tjerali na to, ona se veseli novom danu i konačno svladava tugu. Život se nastavlja bez magije konače pobjede svjetla nad tamom i osvetničke pravde nad krivcima. Ta priča nije bijegu u svijet bajki (Priča iz davnine), alegorične borbe dobra i zla s poukom moralnog kažiprsta i nadom kao dobro uvijek pobjeđuje samo ako postanemo malo bolji, moralniji. Ne, događanja u romanu Bojane Meandžije odvijaju se u realnom svijetu. Autorica se u svojim opisima ne trudi ništa uljepšavati, članovi njene obitelji nisu savršeni, neupitno dobri. Njihovi postupci ostaju upitni, nedosljedni i promašeni. I upravo je glavna odlika Meandžijinog romana – njezin roman nije romantizirana priča traumatičnog vremena, već nadasve realan i dokumentaristički prikaz odrastanja u ratno vrijeme, sa stvarnim živim ljudima koji griješe, koji se boje, koji se pitaju, koji nemaju odgovore…

 Trči! Ne čekaj me…“ nije roman napisan iz razloga što je autorica željela ispričati ratnu priču, kako bismo s njom suosjećali ili nekog osuđivali; umjesto toga, ona nudi poruku u kojoj govori o bilo kojem ratu na svijetu, o izgubljenim godinama, o neproživljenoj mladosti, o obitelji, ljubavi, žrtvama – roman koji je stvorila djevojčica koja je tijekom njegova pisanja odrasla jer je to bio jedini način da preživi.


Knjiga je predstavljena u okviru promocije časopisa RIJEČ broj 50 u povodu Interkulturalnog tjedna 2016. godine u Idsteinu.



Autorica Bojana Meandžija i urednik časopisa Riječ, Ivica Košak na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2016. godine.