glasnik hrvatske kulturne zajednice - ogranka matice hrvatske u wiesbadenu

Edvin  Bukulin

Edvin Bukulin predstavlja sigurno jednu od središnjih osoba na hrvatskoj kulturnoj sceni u Wiesbadenu i okolici. Gotovo nema glazbene aktivnosti u kojoj on nije - direktno ili indirektno - sudjelovao. Niz je inicijativa koje je pokrenuo i kojima je dao svoj pečat. Gospodin Bukulin je suosnivač Hrvatske kulturne zajednice u Wiesbadenu. U mnogim je hrvatskim udrugama obavljao odgovorne funkcije, a danas je tajnik Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj i predsjednik Hrvatske kulturne zajednice u Rüsselsheimu.

Gospodin Bukulin živi sa svojom obitelji u Flörsheims Njegova njemačka supruga i troje djece dijele njegovu potrebu za intenzivnim njegovanjem hrvatskih spona. Svaki se blagdan koristi za odlazak u ljubljeni Žman na Dugom Otoku. Također i ovdje - i pored svih obaveza prema prijateljima, znancima i rodbini - predstavlja njegovanje i čuvanje žmanske glazbene tradicije jednu od najvažnijih preokupacija Edvina Bukulina.

Razgovor smo vodili sredinom ožujka (1996. godine op. red.)  - pred pripremom uskrsnih blagdana i putovanja u Hrvatsku.

Riječ: Gospodine Bukulin, koliko ste već dugo u Njemačkoj?

Bukulin: Pa u Njemačkoj sam od šezdeset i osme, znači 28 godina - nešto manje od pola života. Moglo bi se reći da se dobar dio moje socijalizacije odigrao u inozemstvu. Međutim, ne bih mogao reći da boravim u inozemstvu jer sam to želio, već jer sam to morao, bio sam gotovo prisiljen. Naime ja sam bio redovnik i moja redovnička zajednica je mislila da bi me trebalo poslati na studij fizike i matematike, međutim, to nije bilo moguće ostvariti u Zagrebu ili negdje drugdje, pošto sam maturirao na biskupskoj gimnaziji, dakle na školi koja nije imala pravo javnosti. Tako da ja prema kriterijima jugoslavenskih visokih učilišta nisam imao maturalne svjedodžbe, sto znači da nisam mogao studirati u zemlji, tako da sam tu želju moje redovničke zajednice mogao ostvariti samo u inozemstvu.

Riječ: Rekla bih da imate tipičnu hrvatsku životnu priču.

Bukulin: Tipičnu?! ... U smislu toga da sam dio druge polovine hrvatskog življa koje boravi u inozemstvu - onda sigurno da. Međutim, netipičnu po razlogu mog boravka, jer je mali broj onih koji su otišli u inozemstvo iz razloga zbog kojeg sam to učinio ja. Ja sam ustvari bio poslan u inozemstvo, gdje sam i ostao. Razlog ostanka je ispočetka sigurno bio taj da se nisam mogao vratiti. Već sam rekao da sam bio redovnik, franjevac. Sada doduše više nisam aktivni Član te zajednice, iako se i nadalje osjećam njenim pripadnikom. U trenutku kada sam prestao biti aktivni član redovničke zajednice trebalo je organizirati egzistenciju - tako sam ostao. Susreo sam svoju suprugu, osnovao obitelj - i to je ustvari najvažniji razlog mog ostanka u inozemstvu. - lako me srce uvijek vuče u moj Žman, na Dugom Otoku.

Riječ: Inozemstvo Vas je ipak oblikovalo kao čovjeka. Tu ste donijeli važne i za Vas prelomne životne odluke. Na drugoj se strani želite vratiti. Neprekidna čežnja za povratkom je također postala dijelom

Vaše osobe. Tu čežnju podupire - kako vidim - i Vala njemačka supruga. Međutim, radi se ipak o jednom trajnom osobnom konfliktu. Kako bi to opisali?

Bukulin: To je teško opisati. Imate pravo. Postoji konflikt. Konflikti su me pratili zaista cijelog života i oblikovali me kao Čovjeka. Na jednoj strani moja redovnička osobna priča - moja spona s prastarom hrvatskom tradicijom. Na drugoj strani moderno zapadno društvo. Moja odluka da postanem dio tog društva. Donošenje odluke o napuštanju redovničke zajednice je bio dugotrajan proces. Vezanost uz stari kraj i uz redovničku zajednicu, ulazak u njemačko društvo u trenucima njegovog najžešćeg previranja - 1968. godine u Frankfurtu. Za osobu koja svjesno upija dojmove iz svoje okoline i ujedno se osjeća duboko vezanom uz svoje korijene je to bilo vrlo dramatično vrijeme. Sve je to bilo uzrokom konflikata u meni samome.

Riječ: Vi potvrđujete moju tezu da su Hrvati sinteza proturječnosti. Upravo zbog njihovih životnih okolnosti Hrvati redovito slijede barem dvije proturječne linije u svojem Životu, koje ujedinjuju u to sto se obično naziva „normalni život". Kod hrvatskih sudbina je to pravilo da su ih oblikovale prelomni doživljaji. Upijajući sve dojmove iz sredina u kojima žive, donošenjem odluka o svom životu na temelju tih dojmova i doživljaja, istodobnom vezanošću i lojalnošću prema starim sponama i središtima - to je po meni tipična konfliktna osobna situacija najvećeg broja hrvatskih sudbina. Ujedno je to i izvor mnogih nesporazuma koje osobe hrvatskog porijekla imaju sa svojim okolinama, naviklim misliti u jednodimenzionalnim strukturama i jednostavnim modelima jednoznačnih etiketa i epiteta.

Bukulin: Naravno, sve sto sam doživio i Sto sam bio i što ču biti, sve je to doživljeno i proživljeno i ostavilo je traga, lako se dramatične i prelomne odluke ne donose preko noći. Ali sve što sam bio i što sam promijenio u svom životu - sve je to za mene sveto. A sve to za mene nije prepreka da i nadalje njegujem za mene vrijedne i dragocjene dijelove moje protekle osobne povijesti. U tom okviru bi vidio moju Čežnju za Žmanom, mojim rodnim mjestom i mjestom mog djetinjstva. I ako me pitate kako bi to opisao, moram reći da je to vrlo teško opisati. Odlazim sigurno i zbog toga što mi se tamo sviđa mediteranska klima. Ali ja tamo nalazim i svoje znance, prijatelje i rodbinu s kojima rado provodim svoje vrijeme. Malo je toliko lijepih stvari kao sto je zajednička "pisma" navečer. Običavam reći da je Žman i njegova uža okolica najljepši kraj na svijetu. Tu za mene nema dvojbe. Ne samo da je klima divna, nego je i krajolik - radi se o kornatskom arhipelagu - fantastičan. Divan je osjećaj moći reći za tako lijepo mjesto da je to moj dom, da otuda potječem. Lijepo je znati da i moja supruga, koja je rođena Njemica, dijeli moje oduševljenje za moj rodni kraj. I njoj se kao i meni više sviđa naš hrvatski i dalmatinski mentalitet.

Riječ: Vi ste, međutim, vrlo angažirana osoba u hrvatskim krugovima u Rajnsko-Majnskom području. Dali ste upravo na kulturnom području veliki prilog hrvatskoj zajednici. Osoba ste koja je dala važne poticaje za oblikovanje kulturno zahtjevnog domoljublja. Vi niste osoba koja bi se zadovoljavala plakativnim domoljubnim parolama, već ste osoba koju karakterizira napor da kulturnim sadržajima popuni izraze domoljubnosti. To je naporan i nezahvalan posao, jer on ujedno skriva i želju poticanja svjesnog intelektualnog i emocionalnog doživljavanja kulturne domoljubne poruke. Domoljubne fraze i parole, međutim, ciljaju na brzu intelektualnu i emocionalnu probavljivost - bez razmišljanja i doživljavanja. Kod njih je važna brza prepoznatljivost, a manje stvarni doživljaj. Vi se na primjer ubrajate u mali broj osoba koje znadu Čitati i pisati glagoljicu - prastaro hrvatsko pismo. Što Vas je navelo na to da se bavite - nazovimo to tako - hrvatskim egzotima?

Bukulin: Hvala Bogu da me je netko shvatio. Hvala na komplimentima. - A sto me je navelo baviti se glagoljicom? Razlog je vrlo jednostavan. Ja prije svega potječem iz jedne glagoljaške župe. Jednog sam dana uzeo te stare glagoljaške knjige i htio sam vidjeti tko su to ti ljudi bili prije nekoliko stotina godina u Žmanu, moji preci. Tako sam naišao na maticu krštenih iz 1607. godine. Tada su se poslije Tridenta uopće počele voditi matice krštenih u svim otočkim mjestima i na obali i to na hrvatskom jeziku glagoljaškim pismom. Tako je i u Žmanu prva zapisana Stosija Bukulin. Na početku mi je trebalo puno vremena za odgonetavanje riječi. Drugi je razlog da sam bio redovnik kod glagoljaša, a to je naravno pojačalo moju motivaciju za bavljenjem tim hrvatskim pismom. Međutim, mogu reći da se sustavnije njime bavim tek u zadnje vrijeme. Moram reći također da me fenomen glagoljice fascinira.

Cijela je Dalmacija bila mnogo godina pod venecijanskom upravom. Naravno da su Talijani željeli da se to smatra Italijom. Međutim, već tisuću godina stanovnici Istre i Dalmacije se mole na hrvatskom ... Oče naš iže jesi na nebesih...Tako su ti krajevi ostali upravo zahvaljujući tome i hrvatski. Tako je i glagoljica najstariji hrvatski spomenik. Glagoljicom se služila i Crkva, i to Rimokatolička Crkva. A to je jedinstveni primjer na svijetu da se Rimokatolička Crkva služi nekim drugim pismom i nekim drugim jezikom. Svugdje na svijetu se služilo samo latinskim jezikom. Jedino smo se mi u Istri i Dalmaciji služili svojim pismom i jezikom. Tako je glagoljica najveći hrvatski kulturni spomenik.

Riječ: ZnaČi Vi ste se odlučili pobuditi interes za jedan prastari hrvatski korijen. Vi se, međutim, bavite i drugim stvarima.

Bukulin: Da. Suosnivač sam nekoliko kulturnih udruga, a također sam i tajnik Hrvatskog svjetskog kongresa za Njemačku. Moram reći da vršenje raznoraznih funkcija ne odgovara mojoj prirodi. Ja sam više osoba zatvorenih prostora, nego osoba barikada. Stoga me obavljanje raznih služba pomalo psihički i opterećuje.

Rijeci: Mislim da znam sto želite reći. Međutim, Vi se i pored ovakvih organizacijskih obaveza, bavite i umjetničkim i pedagoškim radom. Učite mlade glazbi.

Bukulin: Nisam pravi glazbenik. Ali sviram pomalo nekoliko instrumenata. Kako nema boljih, silom prilike sam se tako počeo baviti i pedagoškim radom, te učim djecu sviranju. Općenito mislim da drugi moje sposobnosti na glazbenom području precjenjuju. Ja imam puno skromnije mišljenje o sebi na tom području.

Riječ: Ima još jedna stvar koja - kada Vas Čovjek malo bolje upozna - provocira. Vi ste relativno rano sa svojom suprugom ostvarili jedan u današnje vrijeme moderan način života: Vaša supruga zarađuje za život, a Vi se brinete o domaćinstvu i djeci. Takav je oblik života za mnoge Hrvate sigurno ne samo Čudan, nego je to gotovo „crvena marama". Radi se o načinu života koji se u Hrvatskoj još nije socijalno afirmirao. Stoje Vas ponukalo da se uputite u jednu takvu avanturu?

Bukulin: Više je to tako ispalo, nego što bi to mi bili tako planirali. Kad sam upoznao svoju suprugu radio sam također na školi kao i ona. Vidio sam da taj posao nije za mene. Na drugoj smo strani konstatirali da kuhinja kod moje supruge nije jača strana, što se opet ne bi bilo moglo reći za mene. Tako smo i konstatirali da ja rado ostajem kod kuće, a ona manje. Kada su došla djeca bilo je samo logično da se ja brinem oko toga, a da supruga organizira naš život izvan kuće. Već dvadeset godina stvari funkcioniraju na ovaj način.

Riječ: Ne ostavljate dojam nezadovoljne obitelji. 

Bukulin: Perfekcija me sigurno ne muči kada se radi o domaćinstvu. Dom je za mene prostor na kojem se rado zajedno živi. To nije prostor koji bi služio za pokazivanje javnosti da kemijska industrija ima fantastična sredstva za čišćenje. Djeca su se također navikla na to. Mogu Vam ispričati jednu anegdotu o tome kako se to odražava na razmišljanje djece. Kada je prije više godina ubijen Olaf Palme naša je tada mala kćerkica naš razgovor sa znancima o tome da je nestao tako značajan čovjek komentirala pitanjem: „A tko će sada njima kuhati?"

 Riječ: U svakom ste slučaju čovjek raznolikih sposobnosti.

Bukulin: Može biti Bavim se raznim stvarima. Položio sam čak i ribarski ispit. Ja sam diplomirani ribar. I kada smo u Žmanu - ribe su moja stvar.

Riječ: Često ste u Žmanu?

Bukulin: Koristimo svaki trenutak. Cak smo i za vrijeme rata moja supruga i ja bili tamo. U Žmanu doduše nije bilo opasnosti po život, ali sve se čulo. A prilikom jedne posjete Zadru, doživjeli smo granatiranje. Kako sam već prije rekao i moja ljubav za glagoljicu veze me uz Žman. Danas se postavlja pitanje na koji će način hrvatski suvremeni umjetnički izraz oblikovati to sto je glagoljica, književnost, glazba i ostale umjetnosti Čuvale i oblikovale - hrvatski kulturni identitet. One su zapravo u uvjetima neslobode bile nasa domovina. Dramatične su se stvari dogodile proteklih godina. Sve to vapi za umjetničkim izrazom. Znatiželjan sam na koji će način recimo literatura artikulirati to što mi jesmo poslije svega što nam se dogodilo. Jako me zanima kako će to sada dalje izgledati, na koji će se način u umjetnosti oblikovati suvremeni hrvatski identitet pod uvjetima samostalne hrvatske države. U samom smo Žmanu prije nekoliko godina slavili 730. godišnjicu spominjanja. Župnik je izdao knjižicu, za koju sam i ja trebao napisati prilog o žmanskom crkvenom pjevanju. Teško je tu pisati o pjevanju, jer nemate zvučnih dokumenata. Narod je sam pjevao sve. I pokušaj dokumentacije žmanske glazbene kulture polazi od ispitivanja najstarijih žitelja žmanske župe. Ono što se mene najviše glazbeno u mom djetinjstvu doimalo to je Veliki Tjedan. Tu su ljudi pjevali psalme, lekcije... sve te melodije su mi ostale u uŠima i u sjećanju i bilo bi dobro to ponovno oživjeti. Jednog starog pjevača, koji je sedamdeset godina pjevao u crkvi, a koji je umro kao devedestgodišnjak, sam molio da mi zapjeva različite stvari - psalme, himne, lekcije - snimio sam to magnetofonski, te se bavim mišlju da sve to Što imam i čega se sjećam da zapišem note i da imamo notni zapis žmanske glazbene tradicije i da na taj način sastavimo zbornik žmanskog pjevanja. Pjevanje se prenosilo s koljena na koljeno, ali je svaka generacija naravno imala i svoje glazbene preferencije, jednako kao i svaki pjevač. Međutim, sve se to ipak kreće u okviru jedne tipično dalmatinske glazbene tradicije. Razlike u pjevanju po raznim mjestima dolaze spontano jer nije bilo notnih zapisa koji bi bili stalni korektiv. Tako recimo način pjevanja mise u susjednom mjestu Salima pokazuje da je napjev mise u salima i u Žmanu bio na početku isti, međutim se danas znatno razlikuju.

Riječ: Kako bi opisali žmansko pjevanje? 
Bukulin: U Crkvi? - Izvan crkve je kao i drugdje: pjevaju se dalmatinske pjesme. U Crkvi se pjeva u dva kora naizmjenično. Danas je to desna i lijeva strana crkve. Pjeva se višeglasno, onako spontano ljudi stvaraju harmoniju. Kad ima dovoljno ljudi, barem stotinjak bi trebalo biti, tada je koji puta i vrlo skladno pjevanje. Skladno, mješoviti glasovi, basevi, tenori, soprani, alti. Pjevaju i žene i muškarci. To što se inače označava kao dalmatinski melos - mnogi napjevi imaju podrijetlo upravo u ovom pjevanju. U Žmanu imamo jedan mali žmanski specijalitet - nigdje nisam čuo pjevati „Oče naš" u crkvi na način kako se to radi u Žmanu. Žmanski je župnik tako pjevao prije Koncila pa su Žmanci tako nastavili poslije Koncila. Urednik hrvatske crkvene pjesmarice „Pjevajte Gospodu novu pjesmu" je uvrstio taj ,,OČe naš" među ostale napjeve pa je tako žmanski očenas postao sastavni dio hrvatskog glazbenog blaga. Isto je tako uvrstio jedan svečani napjev psalama, pa je i po tome mali Žman ušao u hrvatsku glazbenu literaturu. Moglo bi se to nazvati Žmanski glazbeni kanon, to je misa i Veliki tjedan. Morao bi se u tom okviru navesti i sprovod. Sprovod je sam po sebi doduše Žalosna stvar, ali u žmanskom je pjevanju sprovod ,,lip". Prigoda je doduše žalosna, ali pjevanje psalama je lijepo, djeluje smirujuće, blagotvorno. U tim psalmima ima fantastičnih misli. Ta poezija je nastala pred skoro tri tisuće godina. Među psalmima ih ima koji izražavaju pravu dramu nastanka, kao što je pedeseti psalam, ima ih lirskih koji izražavaju veliku zbunjenost i tugu, a i onih koji izražavaju Čežnju za domovinom kao što je to psalam 136: Na obalama rijeke babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se tebe, Jeruzaleme. Naši porobljivači nam rekoše: pjevajte nam pjesmu Sionsku. Kako da pjesmu sionsku pjevamo u zemlji tuđinskoj …, itd. govorim po sjećanju. 

Riječ: Slušajući Vas sada razumijem zašto Vam se Žman tako sviđa. To nije samo Vaše rodno mjesto, nego je to i mjesto zanimljivih filozofskih misli i zanimljivih glazbenih tradicija - dakle svega onoga što Vas kao osobu zaokuplja.

Bukulin: Mislim da se to i drugima sviđa. Nedavno su nas pjevače iz Žmana pozvali u Čavoglave da na njihovog sveca pjevamo u tamošnjoj crkvi - i to na žmanski način. U Velikom su tjednu u Žmanu kao ili drugim župama ljudi pjevali u procesiji „Puče moj" i neke druge tekstove. Žmanci su to u ono vrijeme vrlo lijepo pjevali. Danas to ne pjevaju u procesiji, jer je nema. Problem je da Žman nema svog župnika, nego on dolazi iz susjedne župe Sali. Glavne se službe tako obavljaju u Salima. Tamo ima procesija na Veliki Petak pa smo jedne godine moja supruga i ja išli čuti, kako to Saljani pjevaju na Veliki Petak. Moram priznati da mi se njihovo pjevanje i stalno ponavljanje refrena „Puče moj" nije svidjelo. Nisam prepoznavao nikakve melodije Stalno su u dva kora ponavljali jedno te isto, ali jako. Meni je iz Žmana ostao u sjećanju dramatsko-lirski ugođaj procesije na Veliki Petak na večer kad padne mrak.

Riječ: Jako su pjevali?

Bukulin: Jako! Vikali su. A inače Saljani znaju pjevati. Slično su konstatirali i u susjednom mjestu Zaglavu. Oni kažu: Žmanci pivaju lipše, ali mi jače!

Riječ: U svakom slučaju ja sada znam da Vi ne idete u Žman samo zbog svoje ribarske diplome, mediteranske klime i lijepog krajolika, nego i zbog glazbenih i filozofskih izazova. Vama i Vašoj supruzi hvala na razgovoru i gostoprimstvu.

Razgovor vodila: Dr. Marija Orlović, u Wiesbadenu 1996. godine. Objavljeno u Riječi broj 12.